{تِلْكَ الدَّارُ الآَخِرَةُ نَجْعَلُهَا لِلَّذِينَ لَا يُرِيدُونَ عُلُوًّا فِي الأَرْضِ وَلَا فَسَادًا وَالعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ} [القصص:83]

:“To je ahiretska kuća koju dajemo onima što ne žele oholost na Zemlji i fesad, a čestite zaista čeka lijep kraj“! (al-Qasas, 83).

Najljepši govor je onaj o promjenama nabolje, o napretku, o popravku, o izmjeni samoga sebe. Najljepše riječi su one koje govore o lijepim primjerima, postupcima, o humanosti, o pravednosti, o brizi za drugoga. Još ljepše od svega toga je kad vidimo čovjeka koji je primjer khajra, pravednosti, mudrosti, skromnosti, čovjeka koji spaja što je pokidano i prekinuto, čovjeka koji sjedi sa siromahom, sa jetimom, sa bolesnikom, sa običnim insanom, želeći biti u društvo gdje milost silazi.

Braćo i sestre, danas, baš u ovo teško vrijeme, vrijeme ne samo jedne, već mnogobrojnih kriza, u vrijeme kad ljudi ubijaju najdraže i kad seubijaju sami, iz očaja, beznađa, iz bijesa i bunta. Danas želimo malo druženja sa jednim od znakova dunjaluka, jednim od ponosa islama, znakom koji je historiju u čudu ostavio, čovječanstvo zbunio i zadužio. Simbolom pravednosti, skromnosti i brige za drugoga i straha za samoga sebe. Kad se govori o napretku i nosiocima napretka nije ga moguće zaobići.

Danas govorimo o jednom od pravednih halifa, Omeru b. Abdul Azizu, čovjeku kome je dunjaluk kleknuo pred noge, a on ga zaobišao. Čovjeku čiji su glasnici hodali po vilajetima i dozivali:“Gdje su prezaduženi, gdje su mladići za ženidbu i djevojke za udaju, gdje su siromašni, ima li još jetima, treba li kome šta, ima li bolesnih“? Govorimo o čovjeku čiji su činovnici hodali i nosali zekat, a nisu ga imali kome dati. Svako je imao! O čovjeku čije je vrijeme obilježila sigurnost i emanet, u čijem vremenu nije bilo prigovora, pobuna i štrajkova, nije, jer ne bi zuluma, ne bi grijeha, ne bi lopovluka, ne bi demagogije, ne bi tržišta na kojima se prodavala magla.

Prije hilafeta Omer je bio izuzetno imućan, bogat, živio je u raskoši i luksuzu u velikim i raskošnim dvorima, oblačio naskuplja odjela, koristio najbolju kozmetiku, nosio najvrijedniji nakit. Njegov luksuz dosegnuo je vrh, da bi, nakon što je iman zagospodario njegovim srcem, postao sušta suprotnost. Od najbogatijeg postao je najskromniji. Kad? Poslije dolaska na vlast! Današnje vođe, bilo političke ili vjerske, bogate se kad dođu na vlast!

Ta promjena nije nastala zbog straha od bliske smrti, zbog bolesti, zbog starosti. Ne. Promjena je nastala zbog visoke svijesti o preuzimanju emaneta. Svijesti o brizi za druge. Svijesti o odgovornosti. Vlast je donosila izobilje dunjaluka i to onda kad mnoge duše oslabe, pokleknu, kad oslabi iman, kad moć, ugled i oholost zagospodare. Ne. Omer b. Abdul Aziz je baš tad ojačao. Ojačao, jer je znao koliko je tovar težak! Po dolasku na vlast, Omer je započeo „islah“ popravljanje svega što je pokvareno i poremećeno. Odakle je počeo? Od sebe! Prvo je pogledao u svoje bogastvo, prodao što je mogao i sredstva predao u „bejtul mal“ (narodnu blagajnu). Potom je pogledao u svoju ženu Fatimu, kćer halife Abdul Melika, ženu halife i sestru halife i dao joj da bira između bogastva, raskoši, ugledai lagodna života i života sa njim. Izabrala je život sa njim, pa kakv bude. Nakit i bogastvo je predala u „bejtul mal“, na korist muslimanima.

Zatim je Omer uputio pismo svim činovnicima, koj je ustvari bilo vaz, a u kojem od njih zahtijeva da sva sredstva preko svojih potreba donesu i polože u državnu blagajnu. Onda im je ukinuo sve privilegije, subvencije i povlastice i upozorio da su za vrijeme njegova vođstva jednaki sa ostalim građanima. Potom je prečistio vlast od nesposobnih i neodgovornih, a na njihova mjesta izabrao osobe iz naroda koji su bili od povjerenja i sposobni. Svakome od njih poslao bi pismo upozorenja i opomene za odgovornost koju preuzimaju na svoj vrat. Svakako da su ovi potezi izazvali negodovanje kod sujetnih i oholih ljudi, pa su koristili njegove rođake da mu preko njih upute zamjerke ili eventualno iznude intervencije preko veze, međutim, Omer je u tome bio žestoko principijelan i dosljedan. Odgovarao bi kur'anskim ajetom:“Reci, ja se bojim jednog strašnog dana, ako budem griješio prema svome Gospodaru“! (al-An'am, 15.).

Tako mu je došao jedan od njegovih bližnjih rođaka i saopštio kako su ljudi ogorčeni na njegove postupke o ukidanju povlastica, a i sam je primao hiljadu dinara od prethodnog halife. Saopštio mu je kako mu amidžići oštro prigovaraju što im ne da subvencije koje im je davao halifa prije njaga, a Omer mu odgovara:“Ja nemam toliko sredstava da im dijelim“, a rođak mu reče da oni ne traže njegova lična, već sredstva iz državne blagajne, na što Omer pocrveni od srdžbe i reče:“Traže narodne pare?! Tako mi Allaha, moji amidžići i najobičniji čovjek iz kranjeg Magriba su za mene potpuno isti i jednaki kad je narodna blagajna u pitanju“. Svoga rođaka je napomenuo da razmišlja o smrti i susretu sa Allahom, jer:“nikad se smrt ne spomene u oskudici, a da ne poboljša stanje, niti u bogastvu, a da ga ne umanji“! Rođak je tad otišao zadovoljan, jer su Omerove riječi probudile njegovo umrtvljeno srce.

Da. Omer je bio u svakom momentu svjestan emaneta, zato je imao strah iz koga je nikla čestitost i pravednost u svakom pogledu. Njegova osnovna briga je bila kako da narod živi dostojan i imanski život. Njegovo srce je bilo uvijek sa jetimima, sa siromašnima, sa usamljenima, sa zarobljenicima. Njihove potrebe su stalno vrvile njegovom sviješću. To mu nije dalo mira.

Jedne noći se propudio, obavio dva rek'ata, ugasio svijeću i počeo plakati ostavši tako sve do zore. Njegovi jecaji su probudili njegovu ženu, koja ga zabrinuto upita:“Vladaru pravovjernih, šta te to toliko muči“? Omer skrhan od brige i straha odgovori:“Sinoć sam se sjetio svih onih za koje sam pred Allahom odgovoran, zarobljenog, bolesnog, siromašnog, uplakanog jetima, usamljene udovice, zabrinutog siromašnog oca sa puno izgladnjele djece, sjetio sam se i znam da će me Allah za sve njih pitati, a Poslanik, s.a.v.s, mi biti tužilac za njih, kakav ću odgovor i izgovor spremiti. Eto čega me je strah i šta me je čitavu noć lomilo“! Njegova žena Fatima priča, kako bi naveče uzeo abdest, obavio noćni namaz, legao u krevet spominjući Allaha i od umora zaspao, a onda bi skočio poput vrapca, sjeo i počeo plakati, govoreći:“Omere, teško tebi, kako ćeš i sa čim pred Allaha“!? Upitana za njegov ibadet, Fatima bi odgovarala:“Tako mi Allaha, bilo je ljudi koji su više obavljali namaz i postili od njega, ali velikog  mi Allaha, nisam vidjela čovjeka da se više bojao Allaha od njega“! Kad bi spominjao ahiret, o njemu bi govorio kao da stoji na ivici džehennema. Jednom je držao hutbu i kad je proučio ajet:“A naš je i ahiret i dunjaluk, pa vas opominjem vatrom čiji plamen sikti“, jezik mu je tad blokirao, suze ga oblile i nije mogao nastaviti hutbu!

Njegova skromnost bila je takva da nije imao želju ni potrebu za dunjalukom, iako mu je dunjaluk, kako rekosmo, klečio pred nogama, jer mu se vlast protezala od Indije do Maroka i od Turske do Jemena! Umjesto svilene postelje spavao je na gruboj hasuri, umjesto sjajne i mehke odjeće, nosio je grubu košulju. Ne silom prilika, već sopstvenim izborom. Kažu kad bi držao hutbu sva odjeća na njemu nije vrijedila više od dvanaest dirhema! Jednom je kod njega ušao Muhammed b. Ka'b i obzirom da ga nije dugo vidio, začudio se njegovu izgledu, a Omer mu reče:“E moj Muhammede, da ti je da me vidiš nakon što me spuste u kabur i ukopaju, kad mi oči iscure, a obraza nestane, kad mi se u stomak crvi nasele, tad bi se još više čudio mome halu“! Muhammed pokri lice rukama i gorko zaplaka. Kažu kako bi Omer redovno u svojoj kući sakupljao ulemu i tražio da mu se drže dersovi o smrti i ahiretu, usljed kojih bi sva njegova čeljad plakala kao da su na džennazi. Vele da je još za svoga života naredio da mu se iskopa kabur, koji bi redovno posjećivao i govorio sebi:“Evo Omere gdje ćeš leći, pa čini zulum i oholise“!

Između njegovih mnogih mudrih misli izdvajamo samo neke:“O ljudi, ispravite ono što je u vama skriveno, pa će biti ispravno ono što je vidljivo. Blagodati osigurajte zahvalnošću, a znanje pisanjem! Nije glup onaj ko svoj ahiret proda za sopstveni dunjaluk, već je glup onaj ko svoj ahiret proda za tuđi dunjaluk! Susret sa ljudima oplemenjuje razum“!

Ko je ustvari Omer b. Abdul Aziz?

Za vrijeme svoga hilafeta Omer b. al-Khattab je često noću obilazio kuće i pratio stanje svog naroda, osluškivao da neko ne ječi od bola, da neko ne plače, da se neko ne žali, ne prigovara i slično. Jedne noći je čuo neku djevojku kako prjekorava majku što sipa vodu u mlijeko:“Zar ćeš dozvoliti sebi da varaš muslimane i da se krivo zaklinješ, zar ćeš sebi dozvoliti da iznevjeriš halifu muslimana, a on nam je to zabranio““?! Majka joj na to odgovara:“Ali kćeri, halifa nas neće vidjeti i neće to saznati“! Kćer ponovo zavapi:“Ako nas halifa neće vidjeti, vidjeće nas Allah i On će nas pitati za sve što uradimo“! Omer je požurio da se raspita ko je djevojka i čija je, a onda dođe svojoj kući i reče sinovima:“O sinovi moji, ko će od vas oženiti tu i tu djevojku“? Zatim im je ispričao šta je čuo i doživio, a sinovi su šutali. Tada im oštrim glasom reče:“Tako mi Allaha, ako nećete vi, oženit ću je“! Potom je njegov sin zaprosio i oženio djevojku sa kojom je živio sretno i zadovoljno. Ta djevojka je rodila kćer Lejlu koja se udala za Abdul Aziza b. Mervana i rodila petog pravednog halifu, Omera b. Abdul Aziza! Iz emaneta niče emanet!!!

Lahko je ići kad se ima kud!

Na samrti mu je došao jedan od bližnjih da ga zamoli da nešto prepiše svojoj djeci kojih je bilo poput pilića šesnaestoro, a Omer ih nježno očinski pogleda, zaplaka i reče:“Moji sinovi, ja vam ništa ne mogu pomoći i ne želim svojim imetkom vama džehennem pribaviti. Ja vas ostavljam Onome koji u zaštitu uzima samo čestite. Budete li čestiti, ne bojte se, Allah će vas čuvati i brinuti o vama“! Zatim je naredio da ga napuste i ostave sama sa Allahom. Započe svoje dove pune jecaja i suza, govoreći:“Gospodaru moj, vidim vrijeme je da ti se vratim. Ti si mi mnogo što šta naredio, a ja sam nemaran bio, mnogo što šta si mi zabranio, a ja sam griješio, pa ako oprostiš, to je milost Tvoja, a ako kazniš, znam nećeš mi zulum učiniti“!

Nastupila je smrt, Omer još jednom otvori oči, pogleda dunjaluk, a prisutni začuše izgovaranje ajeta:“To je ahiretska kuća koju dajemo onima što ne žele oholost na Zemlji i fesad, a čestite zaista čeka lijep kraj“! (al-Qasas, 83). Vrati Omer, potom, dušu njenom Stvoritelju, klonu glava preteška od briga za ummet, klonuše ruke što radiše po emeru Allaha, prazne i savijenih prsta, zatvoriše se oči prepune suza i straha od Allaha. Napusti Omer ummet nakon što nahrani gladne, zbrinu ustrašene i nesigurne, pomože nemoćne i slabe. Ode otac svih jetima, upućivač svih zalutalih, staratelj udovica, ukrotitelj silnika, odgajatelj umišljnih i oholih egoista. Ode Omer pošto uspostavi pravdu, mir i sigurnost, iman, sekinet i blagostanje. Nije to postigao za šesdeset, trideset, dvadeset ili deset godina. Sve to je postigao za dvije i pol godine!! Eto koliko treba kad insan to hoće i kad je insan! Selam neka je Omeru sinu Abdul Azizovu i mir neka je duši njegovoj u društvu čestitih i pravednih.  „U kazivanju o njima zaista je pouka i poruka za razumom obdarene“!(Jusuf, 111).

Hutba u IZ Stuttgart,

22. Reb. Ahira 1430.h.g.

/ 17.04.2009.

Hatib Hamza Subašić