Jednog je dana Abdullah b. Omer sa svojim ashabima putovao kroz pustinju u blizini Medine. Nakon izvjesnog vremena sjeli su da se odmore i prezalogaje. Najednom se pred njima pojavi mladić sa svojim stadom ovaca. Nakon što im nazva selam, Abdullah b. Omer ga pozva za sofru, a mladić odgovori:”Ja postim”. Začudivši se tome, Abdulla b. Omer ga upita:”Postiš na ovako žestokoj vrućini i još čuvaš stado po ovim brdima”? Pade mu naum ideja da provjeri mladićevu odgovornost i čestitost, pa mu reče:”Bili nam prodao jednu ovcu iz svoga stada, platićemo dobro, a i ti se možeš iftariti mesom”?! Mladić na to odgovori:”Stado nije moje, ono pripada mome gospodaru”! Ibnu Omer pokuša biti uvjerljiviji:”Pa reci jednostavno da ju je pojeo vuk, da je nestala i slično”! Pastir ljutito okrenuvši leđa, podiže prst prema nebu i reče:”A gdje je Allah”!? Ibnu Omer ostade ukočenog pogleda prema mladiću izgovarajući kroz plač riječi što ih maločas ču od čestitog mladića:”A gdje je Allah”!!! Kad je stigao u Medinu otišao je do vlasnika stada, otkupio i stado i mladića, a potom oslobodio mladića.

Ovo je primjer kako insan uvijek treba biti svjestan Allahova prisustva i kontrole nad svim, te svijesti o odgovornosti i sutrašnjeg polaganja računa za povjerene emanete.

 Ova kratka priča je ustvari povod da nabrojimo neke adabe našeg odnosa prema Allahu, subhanehu we te’ala.

1. Ne činiti Allahu širk. Musliman čini ibadet samo Allahu, s.w.t, i ne pripisuje Mu ništa od čega je On čist, ni riječima, ni djelima. Allah je stvoritelj svega što postoji i On jedino zaslužuje da Mu činimo ibadet. Allah kaže:”Činite ibadet samo Allahu, ništa Mu i nikoga ravnim ne smatrajte”! (en-Nisau, 36. ajet).

1. Iskrenost i skrušenost u ibadetu Allahu. Iskrenost i skrušenost je glavni uvjet za primanje djela kod Allaha. Allah prima samo ona djela koja su učinjena isključivo radi postizanja Njegova zadovoljstva, daleko od licemjerstva i dvoličnosti. Ne može se djelo činiti zbog nekog ili nečeg drugog, a očekivati nagrada od Allaha. Allah kaže : »Ko želi susret sa Allahom, neka čini dobro djelo i neka u ibadetu Allahu nikoga ne pridružuje » ! (el-Kehf, 110. ajet).

1. Svijest o stalnoj Allahovoj kontroli nad nama. Allah ima kontrolu nad svim svojim stvorenjima. Sve ih vidi u svakom trenutku i sve zna što rade. On nas sve čuje i čak zna što u mislima krijemo. Zato musliman vodi računa o tome da je u stalnoj pokornosti Allahu. I tajno i javno. Vodi računa da je što dalji od Allahovih zabrana. Na pitanje šta je to el-ihsan, poslanik, s.a.v.s, odgovara:”Da činiš ibadet Allahu kao da Ga vidiš, a ako ga ne vidiš, sigurno znaj da On tebe vidi”! (Muttefekun alejhi).

1. Traženje pomoći isključivo od Allaha. Musliman pomoć traži isključivo od Allaha, apsolutno ubjeđen da je Allah taj koji daje i koji uskraćuje. Zato se samo Njemu obraća i moli za pomoć. Allah kaže:”Reci, o Allahu, Ti u koga je apsolutna vlast, daješ vlast kome hoćeš, a uzimaš vlast od koga hoćeš, Ti uzdiđeš koga hoćeš i ponižavaš koga hoćeš. U Tvojoj ruci je hajr i Ti si svemu kadar”! (Alu Imran, 26. ajet). Poslanik, s.a.v.s, kaže: »Kada nešto tražiš, traži samo od Allaha, kad ti zatreba pomoć, traži je isključivo od Allaha » ! (et-Tirmizijj).

1. Ljubav prema Allahu. Musliman voli Allaha i ne griješi prema Njemu. Allah kaže:”Oni koji vjeruju najviše vole Allaha”! (el-Bekare, 165. ajet).

1. Akceptiranje i poštivanje Allahovih propisa. Musliman poštuje Allahova naređenja i bez oklijevanja ih sprovodi u praksu, kao što poštuje Allahove zabrane i strogo ih se čuva. Prema ibadetima nije lijen i ne zanemaruje ih, jer je svjestan da na taj način povećava svoju čestitost i blizinu prema Allahu. Allah kaže:”Tako, ko poštuje Allahove propise, znak je čestitosti srca”! (el-Hadž, 32).

1. Ljutnja spram činjenja grijeha. Kad musliman vidi da se čine grijesi prema Allahu, nije ravnodušan, već se ljuti u ime Allaha i nastoji na adekvatan način reagirati, kako bi spriječio širenje negativnosti. Jedan od najvećih grijeha koji je uzrok propasti čovjeka i srdžbe Allaha, s.w.t, je vrijeđanje Allahove vjere, Knjige ili Poslanika, s.a.v.s. Musliman tu ne smije biti ravnodušan, već mora reagirati na odogvarajući način.

1. Pouzdanje u Allaha. Musliman se u svim stvarima i pitanjima oslanja i uzda isključivo u Allaha, jer mu to naređuje baš Allah : »Pouzdaj se i osloni na vječno živoga koji ne umire » ! (el-Furkan, 58. ajet). Allah takođe kaže:”Ko se pouzda u Allaha, On mu je sasvim dovoljan, jer Allah će svoju volju sprovesti. Allah je svemu dao određenu mjeru (rok)”! ( et-Talak, 3. ajet). Poslanik, s.a.v.s, kaže : »Kada bi ste se pouzdali u Allaha istinskim pouzdanjem, dobili bi ste opskrbu kao što ptice dobijaju svoju opskrbu, ujutro krenu praznih, a uveče se u gnijezda vraćaju punih stomaka » ! (et-Tirmizijj).

1. Zadovoljstvo sa Allahovom odredbom. Musliman je uvijek zadovoljan sa onim što mu je Allah odredio, jer je to znak njegovog imana u Allaha. Strpljiv je kad ga pogodi neka nevolja, a ne postavlja pitanja ružnog sadržaja. Musliman se ne protivi Allahovoj odredbi, već je akceptira i govori ono sa čim je Allah zadovoljan. Allah kaže:”Mi ćemo vas iskušavati sa strahom, glađu, umanjivanjem imetka, gubljenjem dragih osoba i plodova. Obraduj strpljive, koji, kad ih pogodi neka nevolja, kažu:-mi smo Allahovi i Allahu se vraćamo. To su oni koji su zahvaćeni Alalhovim blagoslovom i milošću i oni su pravilno orijentisani”! (el-Bekare, 155 i 156. ajet).

1. Zaklinjanje isključivo Allahom. Musliman se ne zaklinje ničim drugim osim Allahom, a kad se zaklinje Allahom, govori samo istinu. Poslanik, s.a.v.s, kaže:”Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima. Ko hoće da se zaklinje neka se zaklinje samo Allahom ili neka šuti”! (Muttefekun alejhi).

1. Zahvalnost Allahu. Allah nam je podario mnoge blagodati. One su jednostavno nezbrojive i nesagledive. Zato je musliman dužan stalno, i srcem i drugim organima, zahvaljivati Allahu. Allah kaže:”Ako budete zahvalni, Ja ću vam sve više davati, a ako budete nezahvalni, Moja kazna je žestoka”! (Ibrahim, 7. ajet).

1. Pokajanje Allahu. Kad inače pogriješi prema nekome, čovjek se izvine, traži oprost i osjeća grižnju savjesti. Kad pogriješi prema Allahu, grižnja savjesti mora biti još jača. Mora se Allahu pokajati i zatražiti oprost. Allah kaže:”O vjernici, Allahu se iskrenim pokajanjem pokajavajte, nebi li vam vaš Gospodar oprostio grijehe i uveo vas u bašče kroz koje rijeke teku”! (et-Tahrim, 8. ajet). U Kur’anu takođe stoji : »Pokajte se Allahu svi, o vjernici, pa ćete uspjeti » ! (en-Nur, 31. ajet). Poslanik, s.a.v.s, kaže : »O ljudi, tražite oprosta od Allaha, jer ja tražim oprosta stotinu put dnevno » ! (Muslim).

Prenosi se da je Isa, a.s, vidio nekog griješnika, uzeo ga za ruku i poveo u Bejtul makdis. Kad su došli do Bejtul makdisa, griješnik se obrati Isa, a.s,:“O Isa, molim te pusti me, jer se bojim da ne opoganim Bejtel makdis“! Tada je Allah objavio Isau.a.s,:“Obavjesti tog griješnika da sam mu oprostio!   I tako Mi Moje veličine i moći, ta njegova rečenica je Meni draža od sedamdeset godina ibadeta“!!

Tako bi trebao izgledati odnos muslimana prema Allahu. Čvrsto Ga vjeruje, stalno Mu zahvaljuje, stidi Ga se kad pogriješi, iskren je u traženju oprosta, istinski se oslanja na Njega, nada se Njegovoj milosti, boji se Njegove kazne, zadovoljan je sa Njegovom odredbom, strpljiv je u iskušenjima, obrača se samo Njemu, neprestano Ga spominje, ne zaklinje se ni čim drugim osim Njime, svjestan je Njegove stalne kontrole i zato Mu je odan i javno i tajno.

18. Saffer 1430 / 13.02.09.

Khatib Hamza Subašić