Povodom 60. godišnjice od nastanka cionističke tvorevine Izrael

PRVA KIBLA MUSLIMANA U VELIKOJ OPASNOSTI!

 O tome kakav značaj ima Palestina za muslimane govori čak i ime kojim su muslimani nazivali njen glavni grad Jerusalem. U islamskim izvorima, naročito hadisima Allahova Poslanika, Jerusalem se naziva Bejtu-l-Makdis, što bi u prijevodu značilo kuća svetosti ili sveto mjesto. Tradicionalno, muslimani Jerusalem nazivaju Kuds, pa tome dodaju i epitet šerif (Kudsi-šerif), što znači: blagoslovljeni ili sveti grad.

Za muslimane su, dakle, ta mjesta posebno važna. U Kur’anu časnom, koji je glavni izvor islama, jasno se kaže da je Palestina sveta, blagoslovljena zemlja. O tome se govori na više mjesta u Kur’anu. Allah, dž.š., govoreći o Ibrahimu, a.s., i njegovom izbavljenju, kaže: I spasismo i njega (Ibrahima) i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili. (El-Enbija’, 71) U kontekstu govora o poslaniku Sulejmanu, a.s., i velikim blagodatima koje su mu podarene, Allah, dž.š., kaže: A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovjedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili. (El-Enbija’, 81). Također, u kur’anskom kazivanju o narodu Sabe i njihovim putovanjima, kaže se: A između njih i mjesta koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. – Putujte kroz njih i po noći i po danu, bezbjedni” (Sebe’, 18). Komentatori Kur’ana saglasni su da se iskazom “el-erdalleti barekna fiha” misli upravo na prostor današnje Palestine i njenog glavnog grada Kudsa (Jerusalema).

Muslimani, dakle, svetost tih mjesta dovode u vezu s ranijim Allahovim poslanicima u čije poslaničke misije, oni kao sljedbenici Kur’ana, obavezno vjeruju. Kur’an ističe da da su po tim mjestima kročili najodabraniji Allahovi, dž.š., robovi, te da im je na tim mjestima spuštana Objava. Zbog toga su ona blagoslovljena (mubarek).

Kruna Božijeg blagoslova zasijala je na tim prostorima kada je posljednji Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., u jednom dijelu noći preveden iz Mesdžidu-l-harama u Mekki u Mesdžidu-l-Aksa u Kudsu, da bi, nakon susreta s ranijim Allahovim poslanicima koje je predvodio u zajedničkoj molitvi (namazu), tu u Kudsu, bio uzdignut u nebeske sfere. Zbog značaja tog mjesta o njemu se jasno govori u prvom ajetu sure El-Isra’, a zbog važnosti tog događaja za muslimane, cijela sura je nazvana El-Isra’, što znači Noćno putovanje.

Nameće se pitanje: Zašto je bio prvo dolazak u Kuds, u Palestinu, pa tek onda uspinjanje u nebeske sfere? Nije li uzdignuće na nebo (Mi’radž) moglo uslijediti direktno iz Mekke? Naravno, to je bilo moguće, ali bi onda muslimani, na izvjestan način, bili uskraćeni polaganja prava na te prostore, iako kao sljedbenici islamskog učenja o ranijim poslanstvima njihov udio u tim područjima nije ništa manji od udjela drugih. Zapravo, pravo muslimana u Palestini je potpuno legitimno, jer muslimani su sljedbenici čistog monoteizma kojem su pozivali svi raniji Božiji vjesnici. To je dovoljno da i muslimani prostor Palestine smatraju svojim. No, Allahovo, dž.š, proviđenje i mudrost su htjeli da muslimani imaju još jaču vezu s tim prostorima. Muhammed, s.a.v.s., je prilikom svog Noćnog putovanja posjetio Jerusalem i susreo se s ranijim Božijim poslanicima upravo na tom mjestu na koje mnogi polažu pravo, da bi uz zajednički namaz, koji je on predvodio, svima bilo jasno da muslimani itekako imaju udjela u tom području. Na taj način je potvrđena svetost tog mjesta za muslimane, a Muhammed, s.a.v.s., je to u hadisima, eksplicite, i naglasio, kazavši da je Mesdžidu-l-aksa jedna od tri svete džamije kojima treba hrliti i u njima namaz obaviti, jer namaz na tim mjestima ima posebnu vrijednost.[1]

Palestina tokom historije

Pitanjem Palestine i njene historije bavili su se mnogi svjetski umovi. Jedan od njih je i poznati francuski mislilac i filozof Rože Garodi (Roger Garaudy). Rezime svojih istraživanja iznio je u knjizi Slučaj Izrael – studij političkog cionizma, gdje ističe da se, posmatrajući slabašne tragove o Izraelu koje nalazimo u historijama drugih naroda, mogu izvesti dva zaključka.

Prvo, židovskom narodu u Palestini nije moguće pripisati “pravo prvog osvajača” kao “historijsko pravo”. To zbog toga što su židovska plemena kada su, s talasom Aramejaca, stigla u Palestinu, tamo zatekla domaće Kanite, Hitite (oko Hebrona, čiji su oni bili osnivači), Amonite (oko Amana), Moabite (istočno od Mrtvog mora) i Edomite (na jugositoku). Istovremeno, s Egejskog mora stizao je još jedan narod - Filistejci, koji su se nastanili između Mount-Carmela i pustinje. Stoga, oni koji se danas nazivaju Palestincima ne vode porijeklo samo od Arapa. Palestinci vode porijeklo od domaćih Kanita koji su nastanjivali Palestinu još prije pet hiljada godina (tj. od početka historijske epohe), Filistejaca (koji su zemlji dali ime Palestina, na arapskom Filastin), ali i od Perzijanaca, Grka, Rimljana, Arapa i Turaka, koji su poslije Babilonaca, Hitita i Egipćana, uzastopno osvajali zemlju. “Prvi osvajači” zemlje su oni Palestinci koji je nastanjuju od početka same historije.

Drugi zaključak koji se nameće iz historije Palestine je to da su Hebreji, kad su stigli iz Egipta u 13. stoljeću prije nove ere i naselili se u Palestini, bilo postepenim prodiranjem ili osvajanjem, zapravo bili samo jedan od osvajačkih naroda, u koje se ubrajaju Babilonci, Hititi, Egipćani, Perzijanci, Rimljani, Arapi, Turci, Britanci.[2]

Prostor današnje Palestine vrlo rano je ušao u politički i ekonomski sistem islamske države. Muslimanski vojskovođa Amr ibnu-l-As je već 634. godine (dakle, dvije godine nakon Poslanikove smrti) ostvario značajne uspjehe, porazivši brojno nadmoćnije Rimljane u bici Adnadin, kada su oslobođeni: Bisan, Nablus, Jafa i druga palestinska mjesta. Nakon bitke na Jermuku 639. (15. god. po Hidžri), ključevi Bejtu-l-Makdisa (Jerusalema) predati su, na insistiranje poglavara jerusalemske patrijaršije, lično halifi Omeru ibnu-l-Hattabu, koji je, tom prilikom, kršćanima koji žive na tim prostorima dao čuvenu ahdnamu (povelju), poznatu u islamskim izvorima kao ‘Uhdeh ‘Umerijje (Omerova ahdnama), kojom im se garantiraju puna građanska prava i vjerske slobode.

Od tada Palestina zvanično i postaje muslimanskom zemljom, a njeni stanovnici žive mirno sve do početka križarskih ratova, kada su je okupirale združene vojske evropskih križarskih kraljevstava 1099. godine (495. po Hidžri). Okupacija je potrajala gotovo devedeset godina, sve do 1187. (583. po Hidžri), kada je muslimanska vojska pod vodstvom sultana Salahudina Ejubija porazila križare u bici na Hittinu, da bi potom blagoslovljena zemlja Palestina sa glavnim gradom Kudsom ponovo bila vraćena u posjed muslimana. Važno je istaći da se na prostoru Palestine desila jedna od najvećih bitaka u historiji islama. Riječ je o bici Ajn Džalut (658 h. god.), kada su muslimani pod vođstvom sultana Kutuza uspjeli poraziti Mongole koji su silovito nadirali sa istoka i koji su dugo nosili oreol nepobjedive vojske.

Nakon toga Palestina ostaje pod muslimanskom upravom, prvo mamelučkom (do 1516.), a potom osmanlijskom, koja će potrajati punih četiri stotine godina, sve do 1917. godine, kada taj prostor postaje jedna od britanskih kolonija. Englezi su tu ostali do 1948. godine i tokom njihove okupacije maksimalno su pomagali dolazak jevrejskih doseljenika. Na taj način oni su, potpomognuti i drugim evropskim zemljama a naročito Sjedinjenim Američkim Državama, omogućili formiranje cionističke tvorevine Izrael. Ta tvorevina proglašena je, odmah nakon povlačenja Engleza, 14.  maja 1948. godine. Istog momenta priznale su je SAD i bivši Sovjetski Savez.

Objektivni i nezavisni intelektualni krugovi, i na Istoku tako i na Zapadu, smatraju da je formiranje države Izrael politička i historijska prevara, a po riječima Rože Garodija “Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kojem je osnovan!”[3] Formiranje Izraela u tom vrlo osjetljivom dijelu svijeta, gdje su sveta mjesta i muslimana i kršćana, uzrokovalo je krvave sukobe, eskalaciju nasilja, mržnje, ubistava… Od osnivanja te cionističke tvorevine tmine zla zavladale su tim prostorom, a nedužna palestinska krv prolijeva se danonoćno. Zadojeni idejom rasizma i mržnje prema Arapima općenito, a muslimanima posebno, cionisti su krenuli u nekoliko ekspanzionističkih ratova, od kojih je najteži 1967. godine, kada su okupirali cijelu Palestinu, Sinaj i Golansku visoravan, te 1982. kada su okupirali teritoriju južnog Libana. Torture, ubistva, pljačke, progonstva, zatvaranja, mučenja, rušenja domova, uništavanje ili oduzimanje imovine i drugi vidovi maltretiranja i ezijećenja postali su palestinska svakodnevnica.

Cionistički planovi u vezi s džamijom El-Aksa

Cionisti tvrde da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-Aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. Država Izrael je, prema njihovim shvatanjima, nezamisliva bez tog hrama. Zato je potrebno pronaći bilo kakav dokaz da se hram tu, nekada, doista i nalazio kako bi se dobio “legitimitet” za njegovu ponovnu izgradnju. Naravno, prije toga treba srušiti Mesdžidu-l-Aksa i zaposjesti njegov harem ili barem njegov veći dio. Od početka okupacije cionističi režim u kontinuitetu radi na “pronalaženju” tih dokaza i iz tih pobuda iskopane su brojne bušotine i tuneli ispod džamije El-Aksa i njenog prostranog harema. Sve to se radi po nalogu izraelske okupatorske vlade i naočigled cijeloga svijeta.

O prljavim cionističkim namjerama u vezi sa džamijom El-Aksa govore i fotografije koje cionisti koriste u svojim propagandnim programima za pridobijanje međunarodne naklonosti i pripremanja svjetskog mnijenja. Na jednoj od tih fotografijii vidi se slika današnjeg harema džamije Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalemu koji je opasan zidom i u čijoj sredini se nalazi Kubbei-sahra (Kupola na stjeni). Prema monstrouznom cionističkom planu Mesdžidu-l-Aksa treba srušiti i na tom mjestu podići tzv. Solomonov hram. Cionisti već imaju maketu tog (nepostojećeg) hrama i oni to predstavljaju u svojim nastupima.

U posljednjih pet godina cionisti su pojačali napore u vezi s rušenjem džamije El-Aksa. Fonadacija “El-Aksa” na svom veb-sajtu objavila je detaljne podatke o aktivnostima cinističkog režima u posljednjih nekoliko godina u vezi s potkopavanjem džamije El-Aksa. Cilj tih aktivnosti jerušenje džamije El-Aksa, čime bi se stvorile pretpostavke za izgradnju jevrejskog hrama. Navest ćemo samo neke informacije, a detalji se mogu pogledati na spomenutom sajtu (www.alquds-online.org).

Desetog aprila 2005. god. Moše Kacav, predsjednik tvorevine Izrael, traži od Izraelskog parlamenta da donese odluku na osnovu koje bi se dozvolilo jevrejima da slobodno ulaze u harem džamije El-Aksa. Istog dana jedna židovska organizacija je pokušala prodrijeti u prostor harema El-Aksa, ali su ih muslimani spriječili.

9. 11. 2005. Specijalna jedinica izraelske vojske nasilno prodrla u harem džamije El-Aksa.

11. 12. 2005. Izraelska vlada donosi odluku o formiranju fonda (petnaest miliona dolara) za obnovu tzv. Zida plača i okolnog prostora.

13. 3. 2006. Izraelski zvaničnici otvorili novi “molitveni prostor” za židove u području El-Burak. Istog dana predsjednik Izraela donio odluku o tome da počnu radovi na prokopavanju tunela ispod Burakovog zida, što opasno ugrožava zdanje džamijskog harema koji se nalazi iznad njega.

18. 6. 2006. Fondacija “El-Aksa” objavila da su cionisti prokopali novi tunel ispod južnog dijela Burakovog zida.

11. 7. 2006. Gradonačelnik Jerusalema traži od izraelskog premijera da se prostor tzv. Zida plača proširi najmanje dva puta u odnosu na sadašnju površinu. To je potrebno učiniti, istakao je, kako bi se ženama jevrejkama omogućilo da mogu obavljati molitvu na tom mjesto kao i muškarci.

19. 12. 2006. Fondacija “El-Aksa” upozorila da su primijećene pukotine na južnom zidu džamije El-Aksa što je rezultat cionističkih potkopavanja ispod tog svetog muslimanskog mjesta. Izraelske okupacione vlasti zabranile su pristup tom mjestu kako bi se Palestincima onemogućilo da nešto urade na sanaciji tih pukotina koje veoma ozbiljno ugrožavaju zdanje džamije.

10. 1. 2007. Jedna cionistička organizacija počela izgradnju sinagoge u neposrednoj blizini zapadnog zida džamije El-Aksa.

15. 1. 2007. Izraelske vlasti započele nova iskopavanja i buštotine zapadno od Burakovog zida.

17. 1. 2007. Fondacija “El-Aksa” obznanila da su otkrivene nove bušotine ispod zapadnog zida, duboke 33 metra.

6. 2. 2007. Izraelske vlasti počele devastirati zapadni pristup haremu s ciljem uklanjanja te strane u cjelosti kako bi se proširio prostor za tzv. Zid plača.

 U toku su pripreme za izgradnju visećeg mosta koji bi povezivao Zid plača s džamijskim ulazom El-Megaribe, čime bi se jevrejima omogućilo da s lahkoćom i prečacem mogu ući u prostor džamijskog harema. U posljednje vrijeme, izvješćuje spomenuti veb-sajt, evidentni su brojni pokušaji jevrejskih doseljenika da prodru u harem, što je rezultat cionističke propagande da i jevreji imaju pravu na molitveni prostor unutar harema džamije El-Aksa. 

Ono što se dešava na prostoru Palestine uistinu je žalosno i bolno. Teško je objasniti kako jevreji mogu da se, u srcu islamskog svijeta, tako ponašaju. Najveće svetinje muslimana su u opasnosti a muslimani nemoćni, razjedinjeni, u međusobnim sukobima.... Innna lillah ve inna ilejhi radži’un! Molimo Uzvišenog Allaha da otkloni zlo koje se nadvilo nad časnom džamijom El-Aksa u Kudsi-šerifu i drugim palestinskim mjestima koja su sveta i muslimanima i kršćanima. Allahu, molimo Te da sačuvaš prvu kiblu muslimana! Samo Ti možeš pomoći!