... proizvedu ljepotu i dadnu smisao našem kratkotrajnom životu. Umjesto govora o “njima”, počnimo govoriti o “nama”. Neka su nam srca samo za ljubav i mir, i time se ponosimo. Ponosimo se što živimo i što ćemo skončati život kao ljudska bića u pravom smislu riječi.

Žalosti me i čini nesretnim kada vidim neke osobe da pokušavaju stvoriti geografske i neprirodne granice među plemenima, narodima i nacijama. Drugi prouzrokuju teškoće, prepreke i prave segregaciju, ne dopuštajući samo nekim ljudima da putuju bez viza Evropom! Neki, pak, hoće da zabrane izgradnju minareta u srcu civilizacije! Neka Uzvišeni Bog rasvijetli um ovim članovima globalne ljudske porodice, uputi ih na put Istine, te da pokušaju da zamisle sebe u poziciji drugog i obespravljenog. Oni znaju da takve misli i rješenja nisu dostojna 21. vijeka, već da pripadaju dalekoj prošlosti. I prahistorija bi se zastidjela takvih pogleda i ponašanja.

Naše misli trebaju biti u duhu modernog doba, doba nauke, kulture, korisne ekonomije, sloboda, ljudskih prava, demokratije, doba civilizacije i planiranja za boljitak svih u sadašnjosti i budućnosti. Žalosno je gubiti energiju i provocirati emocije irelevantnim i prevaziđenim pitanjima. Ljudima treba ponuditi bolji i kvalitetniji život, a ne torove, međe i mitove.

Iz prošlosti treba učiti, a gledati i ići u budućnost. Mi se moramo uzdići iznad dekadentnih uvjerenja, odluka i rješenja. Svi smo mi odnekud došli i apsurdno je govoriti da smo mi bili tu prije, a drugi su došli kasnije. Isto je sa postojećim religijama u Evropi i drugdje. Zamislite da američki Indijanci tvrde isto. Neko može biti stariji i brojniji, ali ne i imati veće pravo od drugog i drugačijeg. Naravno, niko nikada ne smije zloupotrijebiti i silom zagospodariti imovinom drugih.

Moje čisto srce neće nikada priznati neprirodne i nelogične barijere ni granice među ljudima, dok će moja slobodna duša putovati svijetom na krilima ljubavi i mira, i doseći do svake zemlje, svake osobe i bića, svake kuće i svake bašte, baš kao što ptica leti slobodno. Ona je slobodna, otvorena i grli i prihvata svakoga, bez obzira na naše razlike. Možeš tijelo obuzdati i utamničiti, ali ne i dušu i um! Ako je Uzvišeni Bog strpljiv sa svima, zašto ne možemo biti mi? Zar konačan Sud ne pripada jedino Stvoritelju kosmosa?

O, Bože! Svijet bi bio dosadan ako bismo bili svi isto. Bašta sa mnoštvom različitih cvjetova je ljepša od one sa jednovrsnim cvjetovima. Neopisivu ljepotu perzijskom ćilimu daju upravo mnoštvo boja i cvjetova. I cijeli mikro i makrokosmos su satkani  od neograničenog broja različitosti. Doista uživam u različitosti biljaka, voća, insekata, ptica, životinja, apsolutno svega, vidljivog i nevidjivog. Zašto bismo se mi razlikovali od svega drugog što je Uzvišeni Stvoritelj stvorio i među svim savršenu harmoniju uspostavio? Zašto jedino čovjek narušava tu harmoniju, a primio je Revelaciju/Objavu od Boga, poslani su mu Poslanici, odlikovan je zdravim umom i slobodom izbora? Naravno, zato je i odgovoran pred Bogom, pred drugima i svojom savješću.  

Nađimo u onome što je sa nama i oko nas ono što je dobro, lijepo i korisno. Ne tražimo ono što nam se ne sviđa i što je ružno, ono što nas razdvaja i udaljava. Neka nam oči budu lijepe i vide ljepotu, uši neka čuju što valja, a pamet neka percepira/umuje samo korisno za sve živo i neživo. Bezbrojni insekti slijeću na cvjetove, a samo pčele proizvode med iz njih. Budimo poput pčela. Eliminišimo međusobno predrasude. Lijepo je rekao Isa, a. s.: “Što hoćete da čine vama ljudi, tako činite i vi njima”, a Muhammed, s.a.v.s., je sjajno izjavio: “Niko od vas ne može biti vjernik, sve dok ne bude želio drugome što želi sebi.” Budemo li se ponašali prema upravo spomenutim riječima, nikada ne bi došlo do sukoba civilizacija. Nezamislivo je da se civilizirani međusobno sukobljavaju. Naprotiv, oni grade mostove.

Zar ne vidimo da je svijet u jednoj velikoj nevolji? A u nevolji ni najkrvoločnije i najotrovnije životinje ne napadaju jedna drugu. Potvrđuje li se ono: “Što više poznajem ljude, to se više divim životinjama?” Neophodno je da počnemo liječiti svijet, počevsi od sebe. Ako to ne učinimo sada, desit će se velike tragedije.

Svi smo mi u istom brodu, koji je izložen udarima orkana i ogromnih valova sudbine koju sami ljudi kreiraju. Čudno je da su neki ljudi napravili ogromnu rupu na našem zajedničkom životnom brodu, a vjeruju da sami neće biti potopljeni! Još je čudnije što smatraju da Sunce treba da obasjava i grije samo njih. Zar rađanje, život i smrt nisu isti za sve? Nije to ničije ekskluzivno pravo, kao što nije ekskluzivno pravo bilo koje države i kontinenta samo određenog naroda, vjere i nacije. “Ljudi su jednaci poput zubaca na češlju”, rekao je Poslanik Muhammed, s.a.v.s.

Prema svakome treba biti pravedan: i prema vjerniku i nevjerniku, čestitom i pokvarenjaku, griješniku i svakom biću. “Čuvaj se dove onoga kome je nepravda učinjena, makar bio nevjernik, griješnik ili razvratnik.” (Hadis) “Pravedan vladar nemusliman je bolji od vladara muslimana koji je nepravedan”, rekao je Muhammed, alejhis-selam. Svi ljudi trebaju biti slobodni, uživati ista prava i moraju im se ponuditi iste šanse i prilike. Nema preferiranja među članovima ljudske porodice.

Zašto bol i tugu drugih ne osjećamo kao i svoje, i zašto uspjeh i radost drugih ne doživljavamo kao i svoje? Zar nas Uzvišeni Bog, Jedini i isti Gospodar za cijeli kosmos i sve nas, nije stvorio da radimo jedni za druge, a ne jedni protiv drugih, da jedni drugima pomažemo, a ne ubijamo, silujemo, protjerujemo, rušimo, varamo, obmanjujemo? A još je gore kad se to radi u ime naroda, slobode, demokratije, ljudskih prava. Neki još egoistično i neljudski likuju da postoje samo interesi a ne i ljubav. Ili, kažu, brak bez ljubavi!

Mržnja! Šta je to? Moj um i srce ne znaju za to, jer je moje srce puno ljubavi, tako da u njemu nema mjesta za takva ružna i neljudska svojstva. Otkud onda ono: “Ubij!?” Jedino Uzvišeni Bog daruje i uzima život. On u Časnom Kur’anu kaže: “Ko ubije nekoga ko ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve! A ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi! (El-Maide, 32)

U svijetu punom mržnje trebamo gajiti nadu. Gdje postoji mrak, ima i svjetla, a nakon teškoće dolazi olakšanje. U svemu postoji reciprocitet. S ljubavlju i mirom nikada ne gubimo, naprotiv, uvijek dobivamo. Svijet treba biti bolje mjesto za sve. Tragedije i nevolje treba smanjiti. Dunjaluk bi trebao biti pozornica radosti, a ne tuge i poniženja.

Ako smo učinili nedjelo ili nekoga uvrijedili, trebamo smoći snage i hrabrosti pa se pokajati i zatražiti oprosta. U tome je veličina a ne sramota. Onima koji okrenu leđa, pokazujmo nasmijano lice, a kada se naljute, izljevajmo milosrđe. Vatra se gasi vodom, a ne benzinom. To i jeste smisao i filozofija našega života. A to je i poruka istinske vjere, filozofije i ideologije. Treba to samo htjeti i umjeti implementirati. Napisati i kazati može svako, dok samo blagoslovljeni i umom obdareni osjećaju, misle i žive u skladu toga. Oni ne samo da ne čine zlo, nasilje i nepravdu, već ne mogu čak ni pomisliti da tako nešto urade. Umjesto da traže mane i nedostatke kod drugih, preokupirani su svojim vlastitim. Opći interesi su im iznad ličnih, a uspjeh drugih i njihov. Ne gledaju sta država čini za njih, već šta oni rade za državu.

Hvala Uzvišenom Bogu koji me stvorio i počastio da budem od onih koji tako nastoje da žive. Čini me to najbogatijim čovjekom na svijetu. To bogatstvo ostaje permanentno naše, dok puko materijalno bogatstvo ostaje iza nas i pripada drugima. Ako je naša Zemlja, u poređenju sa Mliječnim putem (galaksijom) – a da ne govorimo o prostranom i “neograničenom” kosmosu – poput jedne tačke, ili potpuno nevidljiva, pa ko smo to mi?! Doista, ko i šta smo mi? Kakva je naša životna misija? Samo s ljubavlju i mirom mi smo veliki i neko smo, a bez toga smo apsolutno ništa i bit ćemo zaboravljeni i sahranjeni na smetljištu historije.

O, Bože! Budimo ono radi čega si nas i stvorio: ljudska bića, ali ne samo tjelesno, već sa zdravim srcem, čistom dušom, umom i dobrim djelima. Ne dozvoli da samo ličimo na ljudska bića. Neka Uzvišeni Bog, i moj i Tvoj, i naš i Vaš, isti i Jedini Gospodar, primi naše dove i učini nas da jedni drugima želimo isto što i sebi i svojim najdražim u Novoj 1431. hidžretskoj i Novoj 2010. miladskoj godini. 

Abdullah Hodžić - imam Bijele džamije u Gračanici) E-mail adresa: _CLOAKING