U jeku borbe ranjenici su sklanjani u pozadinu fronta, kako bi im se pružila medicinska njega. Jedan vojnik bio je teško ranjen, vidjelo  se da udiše posljednje dahe života na ovom svijetu... Kada je donesen do oficira koji je raspoređivao ranjenike, rekao mu je: - Ja imam jednu posebnu molbu, molim te da mi je ispuniš!

 Oficir ga je upitao koja je to molba, a on je rekao: - Kada sam krenuo u rat ostao sam dužan tome i tome čovjeku jednu medžidiju (tadašnji novac). Molim te da ga obavijestiš da sam poginuo i
 da mu ne mogu vratiti taj dug! Na upit oficira odakle je ranjenik i gdje je adresa čovjeka kojem  duguje, on mu je rekao naziv sela u Anadoliji, tj. istočnome dijelu  Turske. Oficir je pokušao ranjeniku objasniti da je to skoro pa  nemoguće uraditi s obzirom na udaljenost toga mjesta, ranjenik je  ponovio svoju molbu. Nakon nekoliko puta ponovljene molbe oficir je prihvatio obavezu da, ako ikako mogne, ispuni posljednju želju čovjeku koji je postajao šehid. Jasno mu je bilo da je to skoro nemoguća misija: rat je još bjesnio, ne zna se ko će ostati živ a ko
 mrtav, a udaljenost spomenutoga sela na istoku Turske bila je velika prepreka.

 Međutim, ubrzo nakon toga desilo se nešto neočekivano, nešto što samo dragi Allah odredi da se desi. Naime, nakon nekoliko sati do toga oficira došle su stvari od jednoga šehida koji je poginuo toga dana.  Otvorivši njegovu torbu, između ostalog, našao je pismo čovjeka kojem je prethodni šehid dugovao medžidiju... U tome pismu stajalo je, otprilike, slijedeće:
  - Ja, taj i taj, krenuo sam u rat, a taj i taj čovjek mi je ostao dužan jednu medžidiju. Ako se ne vratim iz rata, molim vas da obavijestite toga čovjeka da mu halalim taj dug!! Oficir je, potresen sudbinom ta dva šehida, dugo plakao... Subhanallah!! Allahu ekber!!