Pjesnik je rekao: “Zemlja nije vječna, kratko živi t’jelo,

                                     b’jeli ćefin čeka – smrtničko od’jelo.

                                     Kad u carstvo vječno mora da se ide,

                            ostaviti treba sve što oči vide.   ……

                            Nema mjesta tuzi kada Vječni zove,

                            sve što dušom diše mora da s’ odzove,

                            i riba u moru, i lišće iz gore,

                            sve će dočekati sumrak zadnje zore!”

Doista, svi smo svjesni da nam valja mrijeti i sve iza sebe ostaviti. No, vrlo malo o tome razmišljamo i slabo se pripremamo za trajni odlazak sa prolaznog dunjaluka. Da li ikada, poštovani prijatelju, staneš za tren i upitaš se: Šta će se sa mnom dogoditi kada me ostave samog u kaburu – posljednjoj dunjalučkoj kući? Šta sam pripremio za smrt? Da li ću, nakon smrti i proživljenja boraviti u Džennetu ili Džehennemu? Da li se često sjećam smrti ili mislim da je ona namijenjena drugima a ne meni? Razmisli o trenutku kada ti je tijelo okupano, umotano u ćefine i položeno na tabut, spremno da ga spuste u kabur/mezar.

Bez obzira koliko prostrane i komforne dunjalučke kuće bile, u njima osjećamo duševnu tjeskobu, umnu depresiju i fizičku nelagodu, jer smo opsjednuti nezajažljivim prohtjevima efemernog materijalnog carstva. U težnji da se dođe do neograničenog bogatstva i položaja, ljudi ne biraju sredstva, već postaju neprijatelji jedni drugima, prouzrokuju katastrofu ne samo među narodima, već i u samoj prirodi. Svi poremećaji u svijetu i prirodi su posljedica ustajanja protiv Boga i Njegova Kodeksa. Dobro je rekao filozof Sejjid Husein Nasr: “Da bi se živjelo u miru sa Zemljom, mora se živjeti u miru sa Nebom.”

Sjetimo se dana kada će nas nepomične i bespomoćne ljudi ponijeti na tabutu do našeg kabura – te jednake kuće i za kralja i pastira, za bogataša i siromaha, učenog i neukog, uglednog i poniženog – čije dimenzije su 2 x 1 x  0,80 m. Allahu ekber! La ilahe illellah! U toj istinskoj i vrlo tijesnoj nastambi, zagarantovanoj za svakoga, čiji zidovi, posteljina i strop su sama  zemlja. Ostavljaju te samog, u totalnom mraku. Dok jedni žure da te što prije zagrnu, drugi bezbrižno pričaju, smiju se, puše, a samo rijetki tuguju i razmišljaju. Ostavljen si sam, tražiš pomoć, ali se niko ne odaziva. Niko ti više pomoći ne može. Ni roditelji, ni supruga, ni djeca, ni prijatelji, ni rođaci, ni imetak, ni vlast, ni čast, ni moć, ni ugled. Sam, samcat, a prostor tijesan, ni sjesti ne možeš, ni ustati, ni okrenuti se. Allahu ekber! Estagfirullah! E, za taj dan i za tu  kuću se treba svakodnevno pripremati i opskrbu obezbijediti. To ćemo postići vjerujući u Uzvišenog Stvoritelja, pokoravajući se Njemu i čineći dobro svim ljudima i svim živim bićima. Naravno, mnogi će reći da je smrt kraj, a nije, već je to početak vječnog života. Tada će se i nevjernici osvijestiti, uvjeriti i za propuštenim prilikama žaliti.

Uzvišeni Allah kaže: “To je Istiniti Dan! Pa  ko hoće utočište kod svoga Gospodara prihvatit će! Mi vas opominjemo patnjom bliskom, na Danu kada čovjek gledat će šta su ruke pripravile njegove, a nevjernik će povikati: ‘Kamo sreće da sam ja ostao prašina!’” (En-Nebe’, 39-40) Ogromna većina vjeruje u Budući svijet, o kojem govori Kur’ani Kerim i Poslanik Muhammed, s.a.v.s., kao i mnoge knjige islamskih i drugih naučnika.  O tome najbolje znaju oni koji su doživjeli kliničku smrt. Iz ovog domena preporučujem knjigu “Life After Life” (Život poslije života), koju je napisao dr Raymond Moody, u kojoj autor istražuje više od stotinu slučajeva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, nakon koje su ponovo vraćeni u život. Dr Moody je postao najveći svjetski autoritet u sferi iskustava tik do smrti. Ova i slične knjige, poput “Parallel World” (Paralelni svijet), promijenit će način na koji razumijevamo život i smrt. Nismo mi tu baš slučajno, bez smisla, i puno nas interesira šta slijedi poslije života. Svi mi žudimo za spoznajom i razumijevanjem tajanstvene pojave.

Mnogo je apstraktnih stvari, koje su za oko nedokučive, a nauka potvrđuje da postoje. Vrlo je nenormalno demantovati ih. Empirijski su dokazive i samo neuki ih mogu negirati. Ista stvar je i sa postojanjem Budućeg svijeta. On sigurno postoji, i mora da postoji. Neprirodno je da neko može ubijati, pljačkati, silovati, protjerivati, predstavljati se u ljudskom liku, u janjećem runu, a u sebi tajiti osobine najkrvoločnije zvijeri, i, povrh toga, na ovome svijetu još uživati sve blagodati i počasti!? Ne! Bila bi to sramota i poniženje za zdrav um, pravdu i pravo. A svi ljudi su rođeni na isti način i na istovjetan način će i otići s dunjaluka.

Kada su upitali nekog Amerikanca da li vjeruje u život poslije života, on je odgovorio potvrdno, a kada su ga upitali kako može vjerovati u nešto apstraktno, metafizičko, transcendentno, on je rekao: “Vjerujem u Budući svijet, jer ovdje nema pravde!” Dakle, i sa moralne strane, i sa aspekta pravde, Budući svijet mora postojati. Otuda ona interesantna Volterova izreka: “Da nema Boga, trebalo bi Ga izmisliti.” Analogno tome, i Onaj svijet bi trebalo izmisliti. No, Boga ne treba izmišljati, jer On postoji, kao što postoji i Budući svijet. Svako će doći na Dan Sudnji da položi račun za ono što je radio. Hvala Bogu da je tako, jer Božijem vidu, Božijem sluhu i Božijem znanju ništa ne može umaći. Zato neka se ne vesele tirani što su umakli ljudskom zakonu i pravdi, jer dunjaluk je samo kao treptaj oka, a onda valja seliti u vječnost. Da, vječnost, koja nema kraja.

Oni koji istinski razmišljaju o kaburu, njegovoj tjeskobi i našoj samoći, sigurno će živjeti u duhu Božijih kodeksa, a za dobro svih bića i sebe na oba svijeta. Poslanik, s.a.v.s., nam preporučuje da često posjećujemo mezaristane pouke radi: “Često odlazi na mezarje/groblje i razgledaj po mezarima, da izvučeš pouku razmišljajući o proživljenju poslije smrti (da razmišljaš o životu poslije života)!” “Posjećuj grobove umrlih i sjećaj se budućeg svijeta. Gasuli/kupaj umrle, jer je dodir s mrtvima izrazita pouka i klanjaj im dženazu, možda ćeš se rastužiti i zabrinuti. A zabrinuti će na Sudnjemu danu biti u Allahovoj zaštiti i uživati sve Njegove blagodati.”

Budemo li imali spomenuto na umu, sigurno ćemo se pokajati zbog loših djela učinjenih u životu. Kajat ćemo se što nismo klanjali i odmah početi obavljati pet dnevnih namaza. Svi koji se vrate u okrilje islama čine to, pa zašto i mi to ne činimo. Nije dovoljno imati samo lijepo ime, ako i njeg’ imamo. Nećemo slušati ni raditi ono što ne valja i što je beskorisno. Kajat ćemo se zbog nedoličnog ponašanja prema svakome, a naročito prema svojim plemenitim roditeljima. Sestre će se pokajati i neće im smetati pristojna marama i dostojanstveno oblačenje. Naprotiv, time će se ponositi. Naročito muallime, te supruge imama i muallima. Kajat ćemo se zbog ignoriranja Božijih zapovijedi i zbog indiferentnog odnosa prema vjeri i namazu u džematu.

Kajat ćemo se i zbog nepoznavanja svoje divne vjere. Kajat ćemo se i zbog neučenja i ne korištenja svake minute u korisne svrhe. Kajat ćemo se zbog svih loših djela koja smo učinili, zbog nepravde, zavisti, mržnje, dvoličnosti, ogovaranja, tračeva, smutnji, nanesene boli drugima, narušavanja harmonije i zagađivanja prirode. Iskreno ćemo se pokajati i postati ono za što smo i stvoreni – da vjerujemo, mislimo i radimo samo dobro i korisno.

U posljednju dunjalučku kuću svi moramo doći, niko neće umaći. I: “Ljudi će odvojeno nastupiti toga  Dana, da bi im se pokazala djela njihova: pa, ko bude učinio koliko trunku dobra – vidjet će ga, a ko bude učinio koliko trunku zla – vidjet će ga!” (Ez-Zilzal, 6-8) U kaburu će s nama biti samo naša djela. Nema novca, nakita, ničega dunjalučkog, samo naša djela. Od njih će zavisiti hoće li naš mezar prostran ili tijesan biti. Allah ekber! Bože, primi našu iskrenu teobu. Estagfirullah! Estagfirullah! Estagfirullah!

Duša naša posmatra kako naš kabur zagrću, pune zemljom! La ilahe illellah! Ja Allah! Vičemo i govorimo svima da ne idu, da ostanu pokraj groba našega, ali niko nas ne čuje. Ostavljaju nas, odlaze a mi čujemo topot njihovih koraka. Neko pusti i suzu, ali ipak odlazi. Odlaze svi, ali će i oni sutra doći u istu kuću.  Mislio si, dragi brate, dobri prijatelju, da ćeš vječno na dunjaluku živjeti. Stariš, a uporno misliš da si mlad. Smrt se bliži, a misliš da je daleko od tebe. A bliža ti je od žile kucavice. Mislio si da ćeš vječno ostati sa prijateljima i u okrilju porodice, da ćeš vječno uživati i zabavljati se. Obmanjivali smo se. Govorio si da ćeš klanjati kad ostariš, a donesoše te u džamiju bespomoćna, na rukama drugih, tek kad dušu ispusti! Allahu ekber! Sam si se prevario. Svi te ostaviše samog! Počni se spremati odmah za dan kada ćeš biti ostavljen sam. Zamisli, baš sam!

Odmah posjeti mezaristan/groblje u svome mjestu. Mahsuz otiđi, ne čekaj nečiju dženazu. Spremi se i otiđi danas, odmah, ili što prije. Pogledaj lokaciju za svoju posljednju dunjalučku kuću, i provedi ostatak života pripremajući se za selidbu u vječnost. Pogledaj koliko se još živi brinu za svoje umrle, dozvoljavajući da im se nišani često ne vide od trave, mnogi budu upleteni u trnje, a katkad i smeća se nađe. Eto, brate, sestro, prijatelju, to je moja i tvoja buduća kuća, pa pogledajmo šta smo za nju pripremili.

Nakon ovoga, nećeš valjda sebi dozvoliti da izneseno ignorišeš. Ja neću, ako Bog da, a vjerujem da nećeš ni ti. Bila bi to velika hrabrost i luksus. Sjećajmo se ovoga svakog momenta, svakog sata i svakog dana. Kad god naumiš da učiniš neki grijeh, nešto ružno, beskorisno, štetno za sebe i druge, kad god te ljenost odvraća od namaza, posebno u džematu, sjeti se razarača užitaka – SMRTI, sjeti se posljednje dunjalučke kuće, života poslije života i polaganja računa za svoja djela. Uvijek se sjećaj. Nauči se da nikada ne zaboraviš. Uvijek budi budan i oprezan, pa nećeš biti iznenađen.

Neka Uzvišeni Allah nagradi sve one koji ovo pročitaju, drugima proslijede, a mene, Božijeg siromašnog sluge, sjete se u dovama. Bože, ukabuli naša djela, učini nas korisnim svim živim bićima, budi nama zadovoljan i budi nam milostiv na Danu sudnjemu.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 05.02.2010. godine.