Allahov Poslanik, s.a.v.s., posjetio je bolesnu osobu, koja mu je bila vrlo draga. Posjetio je mladića Židova, koji je radio kao njegov lični sluga. Mladić mu je donosio vodu za abdest, primicao obuću i obavljao druge poslove. Toga dana, Poslanik, s.a.v.s., bio je uznemiren mladićevim odsustvom, pa je otišao njegovoj kući da se raspita za njeg i njegovu bolest.

Ušao je u kuću i sjeo pokraj mladićeve glave. Mladićev otac je sjedio naspram njega. Poslanik, s.a.v.s., je posmatrao mladića sa sažaljenjem, žalostan što umire tako mlad. Poslanik, s.a.v.s., pozvao je mladića da razmisli o onome što mu je bilo najpotrebnije u tom momentu, o vjeri sa kojom je trebao susresti svog Gospodara. Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: „Prihvati islam. Posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov Poslanik.“

(Iz ovoga se razumije da je Poslanik sugerisao mladiću da prihvati islam kada je vidio da mu se smrt primakla, sa željom da se nastani u džennetskim prostranstvima, u duhu Poslanikova, s.a.v.s., hadisa: “Čije posljednje riječi budu da je samo jedan Bog – Allah, a da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, unići će u Džennet.”

Budući da je Uzvišeni Allah dostavio Objavu, poslao poslanike da je protumače, dao čovjeku zdrav razum i slobodu izbora, te da čovjek nije predestinirano biće, jasno je da vjera, čije mjesto je u srži srca, nikada i ni od koga ne može biti nametnuta. Svako je apsolutno slobodan da odabere put kojim će ići, ali je i odgovoran za konsekvence i konačnu destinaciju. Sljedeća kur’anska načela govore u prilog tome i neprevaziđena su: “U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!” (Al-Baqara, 256), “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Yunus, 99), “Ti poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti vlasti nad njima nemaš!” (Al-Gašiya, 21-22), “Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, - Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će pravim putem poći.” (Al-Qasas, 56), “A vama – vaša vjera, a meni – moja!” (Al-Kafirun, 6).

A da svako neće moći izgovoriti Kelimeiš-Šehadet na kraju svog kratkotrajnog dunjalučkog života, svjedoči sljedeći frapantan, zastrašujući i pouke vrijedan primjer za one koji su razumom obdareni i koji pouku primaju. Naime, polovinom posljednje decenije prošloga vijeka, za vrijeme jedne od mojih posjeta SAD-u, posjetio sam u Čikagu dobrog prijatelja, koji je sa mnom studirao na Al-Azharu, u Kairu. Budući da je on radio kao imam u jednom od čikaških islamskih centara, neko ga je pozvao u državu Indianu, da bi učio kur’anske ajete i dove za člana njihove porodice, koji je odbrojavao posljednje sahate dunjalučkog života. U želji da budemo zajedno i da učinimo dobro djelo, zaputili smo se put mjesta udaljenog od Čikaga oko 200 km. Učili smo Kur’an i dove, s nadom da izgovori i preseli sa Eš-Šehadetom. Iako je od tada do danas prošlo oko 15 godina, sa jezom se sjećam trezvena čovjeka, koji se, umjesto da izgovori Eš-Šehadet, nervirao, vikao, proklinjao i psovao! Allahu ekber! La ilahe illallah, Muhammedun Resulullah! Estagfirullah! Subhanallah! Saznao sam da je te noći izdahnuo bez Šehadeta! Subhanallahi ve bihamdihi, subhanallahilazim! Teško je izgovoriti Šehadet onome ko ne zasluži. Kako i da zasluži ako nikada ne klanja, ne ide u džemat, a abdest mu se uzima prvi put kada ga gasule i prvi put dolazi pred džamiju da mu mrtvom drugi  klanjaju dženaze-namaz?!  Allahu ekber! Pametnom je, doista, i išaret dovoljan.)

Mladić je bio spreman da prihvati Poslanikov poziv. On je bio Poslanikov sluga i za to vrijeme je upoznao Poslanikov karakter, lijepo ponašanje, vladanje i narav. Mladić je prepoznao u Poslaniku svojstva Božijeg Poslanika. Znao je da Poslanik nije bio ni tlačitelj (tiranin, nasilnik, despot) ni prevarant. Međutim, mladić je još uvijek osjećao potrebu za očevim odobrenjem, okrenuo je lice prema njemu i pogledao ga, moleći njegov odgovor i očekujući očevu dozvolu (pristanak). Vidjevši da se mladićev život brzo gasi, Poslanik, s.a.v.s., ga je ponovo pozvao da prihvati islam. U tom momentu, mladićev otac reče: „Poslušaj Kasimovog oca (jednom Poslanikovom sinu je bilo ime Kasim).                                                                          

Reci ono što ti Muhammed govori da kažeš.“ Tada je mladić izgovorio riječi: „Svjedočim da nema boga osim Allaha, i da si ti Allahov Poslanik.“  Izgovorivši ove riječi, mladić je izdahnuo.

Kada je Poslanik, s.a.v.s., izašao iz mladićeve kuće, bio je oduševljen što je Allah, dž. š., uputio mladića. Rekao je: „Hvala Allahu, koji je pomoću mene spasio mladića od Džehennema.“ Tada se okrenuo ashabima i rekao: „Klanjajte dženaze-namaz svom bratu.“

 (1976. godine, na Staten Islandu, New York, u džamiji, za vrijeme moje prve posjete SAD-u, jedan Amerikanac, koji se vratio u okrilje islama, pričao mi je sa oduševljenjem kako je konačno uspio ubijediti majku da joj posljednje riječi budu: Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden ‘abduhu ve resuluhu! Znao je on da je Kelimetuš-Šehadet vredniji kod Allah, dželle šanuhu, ne samo od Zemlje i svega na njoj, već od cijelog kosmosa u kojem se nalaze milijarde galaksija, a u svakoj galaksiji milijarde zvijezda. Subhanallah!

Blago svakome ko razumije smisao života, koji nije ništa drugo do treptaj oka u poređenju sa vječnošću. A, ma ko mi bili i ma šta radili, valja sutra odlaziti i susresti se sa svojim Gospodarom. Čuveni perzijski pjesnik i naučnik Omer el-Hajjam, rekao je: “Čovječe, da živiš stotinu, petsto i hiljadu godina, pa šta?! Opet ćeš umrijeti.”  Zato treba kao čovjek živjeti i biti od koristi svim ljudima i svim živim bićima.

S druge strane, moj dobri prijatelj, rahmetli dr T. B. Irving, profesor čuvenog Princeton univerziteta, SAD, koji je preveo Kur’an na engleski jezik, kao moto svoje knjige “Selections From The Noble Reading”, uzeo je kur’anski ajet: “Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, - Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće.” (Al-Qasas, 56). Na moje pitanje da li se ovaj ajet odnosi na njegovu djecu, odgovorio je potvrdno. Zbog toga je bio tužan, a ne znam da li su mu se djeca kasnije odazvala Allahovom pozivu.)

Iz ovog događaja trebamo naučiti kako se Poslanik, s.a.v.s., odnosio prema ljudima različitih vjera. Vrlo je značajno to što je odabrao mladića Židova da bude njegov lični sluga. Koliko je ashaba čeznulo da budu počašćeni tom pozicijom? Koliko bi muslimana bilo presretno da su njihovi sinovi služili Poslanika? Ipak, Poslanik, s.a.v.s., dao je posao mladiću Židovu. Ovo nam govori da trebamo imati balansiran, prijateljski i normalan odnos u ophođenju sa ljudima različitih vjera, bili oni Židovi, kršćani ili drugi.

U Poslanikovom ophođenju sa nemuslimanima nije bilo tenzija ni otuđivanja. Naš Poslanik, s.a.v.s., kada bi došao do grupe ljudi u kojoj su bili muslimani, Židovi i mušrici (idolopoklonici), sjeo bi sa njima, razgovarao sa njima i pozvao ih u islam. Sa njima bi se rastao prijateljski i srdačno, kao  kada je i došao. Posjećivao je nemuslimane u njihovim kućama. Odazivao se na njihove pozive i svoju kuću otvarao za njih. Kao što smo vidjeli, unajmio je nemuslimana (Židova) da bude njegov lični sluga (radnik) u porodici.

(Radeći kao ambasador BiH u Pakistanu od 2002. do 2005. godine, sa radošću i oduševljenjem se sjećam naše diplomatske porodice, čiji članovi su bili iz cijelog svijeta, različitih vjera, nacija, ideologija i drugih backgrounda. I danas komuniciram sa mnogim kao sa svojim najbližim i najdražim, a nekoliko ambasadora su bili i moji gosti u BiH, dok druge očekujem. Naravno, osjećanja su recipročna, uljepšavaju i osmišljavaju život i pretvaraju Zemlju u globalno selo, čiji stanovnici imaju isti biološki život, isti početak i kraj i jednog i istog Boga.)

 Ovo je znak moći, a ne slabosti. Druženje sa drugima je najbolji način da se drugi upoznaju sa islamom i muslimanima, kao narodom. To ruši barijere među ljudima i pruža im priliku da nauče o islamu pravilno.

To je razlog zašto je mladić Židov prihvatio Poslanikovu, s.a.v.s., sugestiju (prijedlog) da prigrli islam. On je znao o islamu. Znao je kako se Poslanik, s.a.v.s., ponašao. Vidio je njegovu iskrenost, poštenje, čestitost, uzoritost i besprijekornost. Njegovo blisko poznanstvo sa Poslanikom, s.a.v.s., ga je učinilo da shvati da je Muhammed, s.a.v.s., bio zaista Allahov Poslanik. Zato je on u najtežim, posljednjim momentima svog života, u smrtnom hropcu, mogao donijeti tako brzu odluku.

 (Za Poslanika, s.a.v.s., hazreti Aiša je rekla: „Bio je živi Kur'an.“ Da je mladić primijetio kod Poslanika, s.a.v.s., išta što odudara od Božijih propisa, od najplemenitijih kodeksa života, teško bi prihvatio njegovu sugestiju i molbu. U kontekstu gornjega, citirat ću riječi njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, koji je rekao: „I am not upset that you lied to me, I am upset that from now on I can't believe you.“  „Ja nisam uzrujan što si me lagao, već sam uzrujan što ti od sada na dalje ne mogu vjerovati.“  Znao je mladić da je Poslanik, s.a.v.s., uvijek govorio istinu, kao i sada, pa je samo čekao očevu blagonaklonost. I tako je zaradio Džennet.)

Iz ovog događaja trebamo naučiti humanost, koju muslimani trebaju pokazati u svom ophođenju sa nemuslimanima. Poslanik, s.a.v.s., je bio poslan „kao milost svim svjetovima“ (Al-Anbiya', 107). Naređeno nam je da ih (nemuslimane) posjetimo kad su bolesni. Za vrijeme rata, kada smo napadnuti od strane nemuslimanskog agresora, u Kur'anu nam je naređeno da hranimo i dajemo opskrbu svim ratnim zarobljenicima koje smo zarobili. (Jedan od Poslanikovih komšija, nemuslimana, obavljao je veliku nuždu pred Poslanikovim vratima, a on bi, bez ljutnje i uzrujanosti, to sam čistio. Jedanput, Poslanik, s.a.v.s., primijeti da pred vratima nije bilo traga komšijinog dolaska, pa se zabrinuo da ga možda bolest nije omela. Pokucao je komšiji na vrata, pitajući ga za zdravlje i treba li mu pomoć! Znajući šta je radio, njegov komšija je jednostavno zanijemio, zastidio se i prigrlio islam. „Ti lijepim zlo uzvrati.“ (Al-Mu'minun, 96) Ko od nas bi danas tako postupio i sa svojim najbližim?! )

Kada je pogrebna povorka sa umrlim Židovom naišla pored mjesta gdje je sjedio Poslanik, s.a.v.s., on je ustao u znak poštovanja. Kada je upitan zašto je ustao, Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: „Zar on nije ljudsko biće?“ (Kada je jedanput nazvao selam skupini nemuslimana, a na upit ashaba, odgovorio je: „Zar ne žive u okrilju Božije milosti?“ (“Elejsu fi rahmetillahi je’išun?“)

Kada je Poslanik posjetio mladića u njegovoj kući, nije posjetio prominentnog (istaknutog) nemuslimanskog lidera ili zvaničnika. Mladić je bio obični sluga. Poslanik, s.a.v.s., ga je vrednovao kao ljudsko biće. („Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (Al-Hugurat, 13))

Ovo je bio karakter, odlike, crte, primjer, uzor, djela koja su ashabi i sljedbenici naučili od Poslanika, s.a.v.s., i zahvaljujući ovim plemenitim svojstvima, mnoga srca su pridobijena za islam. Doista: „Ti (Muhammede) si najljepše ćudi“ (Al-Qalam, 4), i „Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor.“ (Al-Ahzab, 21)

POUKA 1: Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Znak raspoznavanja nas vjernika od licemjera (munafika) je klanjanje u džematu jacijskog i sabahskog namaza.” (“Ajetun bejnena ve bejnel-munafiqine: šuhudul-‘išai ves-subhi.”).

POUKA 2: “Allahu ibadet čini kao da Ga gledaš. Budi spreman za smrt, jer ona može nastupiti svakog trenutka. I dobro se čuvaj kletve mazluma (onoga kome je nepravda i nasilje učinjeno), jer su njegove dove – odnosno kletve, primljene. Dobro čuvajte sabahski i jacijski namaz i klanjajte ih u džematu, jer kad biste znali kakva je korist od ta dva namaza, vi biste u džamiju dolazili makar pužući.” “U’budillahe keenneke terahu; ve ‘udde nefseke fil-mevta; ve ijjake ve da’vatil-mazlumi, fe inne hunne mudžabatun; ve ‘alejke bi salatil-gadati ve salatil-‘išai feshed huma; fe lev ta’lemune ma fihima, le etejtumuha, ve lev habven.”

POUKA 3: Turska poslovica: “Nije bitno koliko dugo si išao pogrešnim putem…. VRATI SE NAZAD!” “No matter how long you’ve gone on a wrong road…. TURN BACK!” (Turkish proverb).

Gračanica, 06.03.2009. godine

Priprema i prevodi sa engleskog i arapskog jezika

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici.