Nekada davno postojalo je jedno ogromno jabukovo stablo. Jedan malehni dječak volio je da se svakodnevno igra oko ovog stabla. Verao se do vrha njegovih grana, jeo jabuke i kunjao u njegovoj hladovini. Dječak je volio to stablo, a i stablo je voljelo da se igra sa njim. Vrijeme je prolazilo, a dječak je odrastao. Nije se više svakodnevno igrao oko ovog stabla. Jednoga dana vrati se dječak stablu tužan.

Stablo reče dječaku: „Dođi i igraj se sa mnom.“ Dječak odgovori: „Ja nisam više malehan da se igram s tobom. Želim igračke i potreban mi je novac da ih kupim.“ Stablo reče: „Žao mi je, ali ja nemam novca! No, ti možeš otrgati moje jabuke, prodati ih i zaraditi novac koji želiš.“ Dječak je bio vrlo radostan, popeo se na stablo, obrao sve jabuke i otišao zadovoljan. Nakon toga, dječak se nije vraćao stablu, pa je ono bilo vrlo tužno.

 Jednoga dana vrati se ovaj dječak jabukovom starom stablu, ali sada kao odrastao čovjek. Stablo se obradovalo njegovom dolasku i reklo: „Dođi i igraj se sa mnom!“ Dječak, sada odrastao čovjek, rekao je: „Nemam više vremena za igru sa tobom, odrastao sam i odgovoran sam za svoju porodicu. Potrebna nam je kuća da se u njoj skrasimo, pa možeš li nam pomoći u tome? „Žao mi je“, odgovori stablo, „ali ti možeš odsjeći sve moje grane (stubove) da od njih sagradiš sebi kuću.“ Tako je čovjek poodsijecao sve grane i  napustio stablo radostan. Staro jabukovo stablo se radovalo njegovoj sreći, ali čovjek se više nije vraćao. Stablo je ponovo bilo usamljeno i tužno.

 Jednog toplog ljetnog dana vrati se čovjek a stablo se ponovo obraduje njegovom dolasku. Stablo reče: „Dođi i igraj se sa mnom.“ Čovjek mu reče: „Vrlo sam umoran, a počeo sam i stariti. Htio bih negdje otploviti da se malo odmorim. Možeš li mi dati čamac?“ Stablo odgovori: „Od mog debla (trupa) možeš napraviti čamac i s njim ploviti gdje želiš i radostan biti.“ I tako, čovjek odsječe jabukovo deblo i od njeg napravi čamac. Otplovio je i dugo se nije vraćao.

 Konačno, čovjek se vratio nakon nekoliko dugih godina. „Žao mi je, dijete moje drago, ali više ništa nemam da ti dam“, reče stablo. „Nema više jabuka“, reče stablo. Čovjek reče: „Nije važno, ionako više nemam zubi da ih grizem.“ „Nema ni debla da se uz njeg penješ, a nema ni grana da na njima sjediš“,  reče stablo. Čovjek reče: „Za to sam ionako suviše star.“

 Stablo reče: „Ja, doista, nemam više ništa da ti dam. Još su ostale samo moje uvehle žile“,  reče stablo sa suzama u očima. Čovjek reče: „Sada mi ne treba ništa, potrebno mi je samo mjesto da se odmorim. Vrlo sam umoran nakon svih ovih godina.“ Staro stablo reče: „Dobro! Žile staroga stabla su najbolje da se na njih nasloniš i na njima odmoriš. Dođi sjedi pokraj mene i odmori se.“ Čovjek se primače, sjede, a staro stablo s osmijehom proli suze radosnice. Znaš li ko je ovo staro jabukovo stablo, a ko ovaj čovjek? Čovjek si ti, a stablo tvoji roditelji.

Preveo sa arapskog jezika Abdullah Hodžić,

imam Bijele džamije u Gračanici