 Prije nekoliko dana iz stampe je izasla knjiga "Brdo Svjetlosti" od Isnama Taljica. To je roman - sira o posljednjem Allahovom Poslaniku Muhammedu s.a.v.s. Jedno od najljepsih kazivanja o Poslaniku a.s. na nasem jeziku. Knjiga je pisana jednostavnim jezikom, razumljivim svakome i oslobodjena mnogih suvisnih detalja kojima obiluju druge sire, sto olaksava paznju i koncentraciju citaoca. Isnam na jedan jednostavan i pristupacan nacin opisuje zivot i poslanicku misiju Muhammeda a.s. od pocetka do kraja.
U Anhangu donosimo jedan dirljiv i emotivan opis jednog dogadjaja iz posljednjih dana Poslanikovog a.s. zivota a koji se zbio u njegovoj dzamiji u Medini.
Da se Allah ne kune vremenom i da se ovo ne zbiva u Džamiji Božijeg Poslanika u Medini, bilo bi kao da je to izvan vremena i prostora. I sve prekida zadignuta ruka Božijeg Poslanika. Ni psa na pustim ulicama, ni daška vjetra, ni oblačića. Nikog i ničeg. Samo Bilal, sam, pod užarenim nebom i u mukloj tišini, hodi pustim gradom i iz njegovih prsa izvija se ezan. Umjesto sa Džamije, poziva u Džamiju koračajući Medinom. Nikad nije bilo ovo što je sada: Medina je pretrnula i pretvorila se u muk iščekivanja. Vraćajući se iz Mekke, s hadža, Božiji Poslanik je ozebao, dobio groznicu i pao u postelju. Život je stao u Arabiji. Sunce stoji nasred neba i prži. Da je bilo najgore raščulo bi se. A šta treba značiti ovo s Bilalom?Mora da je živ...Hoće li to Muhammed opet predvoditi namaz i govoriti? Živ je!Naravno da je živ. On ne može umrijeti...- La ilahe illallah! – završava Bilal. Ezan ječi u samrtnoj tišini Medine, a narod se natiskuje i u tišini, bez mrmora i romora, ide za mujezinom. Kao da je ponornica bešumno izronila iz pijeska i potekla pustinjskim gradom, pa ponijela sve što se bilo sklonilo po kućama i sad se svi slivaju u Džamiju i pred Džamiju. U mihrabu je Božiji poslanik Muhammed. Onemoćalim glasom, predvodi namaz. Onda se uspinje na mimber. Do treće stepenice. Odatle su zalebdjele njegove riječi:- Sve se zbiva voljom Uzvišenog Stvoritelja i ima svoj završetak. Samo je Allah vječan. Vama preporučujem činjenje dobra. Izgovara ajete: - Vel asri! Inne´l – insane lefi husr…Podsjeća ih na Allahovu zakletvu vremenom – da jedino nisu na gubitku oni koji vjeruju i čine dobra djela i koji jedni drugima preporučuju istinu i strpljenje.Glas je slab.Niko ne diše.Svi su se pretvorili u uho. - Isteklo je moje vrijeme među vama. Nikad ni prema kome nisam želio iskazati ni mržnju, ni osvetu. Nemojte dopustiti da odem sa dugom prema nekome. Ako sam kome ostao dužan u parama, sad će mu biti vraćeno. Ako sam nekog udario, neka mi vrati... Učio ih je da je lijepo pustiti suzu i radi brige, tuge i radosti, da nije čovjek koji to ne čini, i da je to ibadet. Ali koliko god su nastojali ispoštovati njegovu preporuku da preglasno ne izražavaju brigu, tugu i žalost, sad im se prsa razdiru od bola i po Džamiji se otimaju uzdasi.I na samome kraju potvrđuje im koga su imali.Ni suočeni s neminovnim krajem, ne smiju ni pomisliti da gube. On ih poziva:- Neka svako traži svoje pravo! Muk Džamije prasnu:- Božiji Poslaniče, meni duguješ tri dirhema! Bio sam s tobom kad je naišao siromah. Posudio si od mene i udjelio njemu.Muhammed se smješka i naređuje da se iz njegove kuće donesu tri dirhema. Potom, riječi koje su zaledile pregrijani zrak:- Božiji Poslaniče, ja sam Ukkaše. Bilo je to kod Taifa. Udario me bič kojim si ti zamahnuo dok sam prolazio.Tražim odmazdu! Pregrijani zrak zapucketa pred prolom srdžbe. Džamija jeknu. Svi bi ga se dočepali i raskomadali drznika. Zaustavlja ih ruka Božijeg Poslanika: - Bilale, nemoj da Fatima vidi, a donesi moj bič.Žamor srdžbe prekida Alija:-Ukkaše, za taj jedan udarac, vrati meni stotinu puta!Ukkaše odbija.Skače Omer i prvi put ne traži dozvolu Božijeg Poslanika: -Ili ćeš da te sad sasječem ili kad podigneš ruku s bičem!?-Omere, odmakni se! – kaže Muhammed. Omer, čovjek div, uzmiče kao dječačić, a iz prsa mu se otima ridanje.Umješa se Osman:- Ukkaše, dozvoli mi da sa stotinu deva otkupim taj udarac.Ukkaše odbija ogromno bogatstvo. Bilal prinosi bič Božijem Poslaniku. Božiji Poslanik pokazuje Ukkašu da priđe. Daje mu bič.Već puca, bukti uzavreli zrak u Džamiji. Vatru gasi glas čovjeka sa zadignutim bičem. Ukkaše.- Božiji Poslaniče, kad me tvoj bič okrznuo, prsa su mi bila razdrljena. Udario si me po golom tijelu, pa ...Zar dotle? I prema bilo kome, i još u džamiji, u ovoj džamiji, i to još smrtno bolesnom, zar tako prema Božijem Poslaniku?Muhammed nikad sebe nije uzdigao, nikad se nije koristio onim što drugi nisu imali...Nikad nije bilo, niti će biti takva čovjeka.A sad, kad je ... Zar da to njemu bude učinjeno?Neće moći...Ukkašev život je završen.Može ga produžiti još samo podignuta ruka Božijeg Poslanika.On je podiže.Narod se primiruje.Drugom rukom raskopčava džube.Ukkaše priskače s bičem.Ukkaše zadiže bič.Podiže i drugu ruku.Obje ruke primiče Muhammedu, nježno ga grli i ljubi njegove grudi. Bič je Ukkašu ispao iza leđa Božijeg Poslanika. Ukkaše rida bolnije od Hattabovog sina Omera, a iz njegovih prsa otkidaju se komadi riječi:- Božiji Poslaniče, za otkup tvog života nudim svoj život i živote svojih roditelja i djece! Samo nek si mi dopustio da svoje lice prinesem tvojim čistim grudima i poljubim mjesto gdje kuca tvoje čisto srce.. U Ukkaševom grcanju razabire se traženje da mu oprosti Božiji Poslanik. Da se Allah ne kune vremenom i da se ne zbiva u Džamiji Božijeg Poslanika u Medini, bilo bi kao da je to izvan vremena i prostora. Džamija plače. Ne mogu prigušiti plač radovanjem. I sve prekida desna ruka Božijeg Poslanika. Pridigao je malo, koliko je mogao. Na licu mu bljesnu osmjeh. Spušta ruku na Ukkaševu glavu. Izgovara dovu:- Molim dragog Boga da tebe i sve koji vjeruju spasi džehenemske vatre! |
