Mehmed Handžić ( 1906-1944 ) rođen je u Sarajevu.Poslje mekteba i ruždije završio je Šerijatsku gimnaziju 1926 godine,nakon čega je otišao u Kairo,upisao i 1931. godine završio Džamiul-Azher.Poslje toga je nastavnik i perfekt Gazi Husrev-begove medrese da bi 1937. godine bio postavljen za upravitelja i bibliotekara Gazi Husrev -begove biblioteke.Kao ugovorni nastavnik na Višu islamsku šeriatskoteološku školu došao je potkraj 1939. godine,a neposredno pred smrt imenovan je za redovnog profesora te škole.Njegov rad u nastavno-brazovnom procesu bio je posebno plodan,napisao je "Uvod u tefsirske i hadiske nauke",udžbenik za islamsku dogmatiku"Ilmul-kelam",a sudjelovao je u izradi arapske gramatike za medrese srednje škole.

Objavio je više od tri stotine članaka i studija na bosanskome i arapskome jeziku,čisto teoloških rasprava,studija iz islamske prošlosti,islamske savremenosti i kulturne historije Bošnjaka.Svoje vazove objavio je u posebnoj knjizi "Vazovi".Od 1939. godine na čelu je El-Hidaje,gdje njegova društvena djelatnost dolazi do izražaja,tako da je pokretač Sarajevske rezolucije 1941. godine,a najveće učinke postiže u toku Drugog svjetskog rata,kad posredstvom odbora "Narodnog spasa",na čijem je čelu,postaje duhovno-politički stožer bošnjačkog naroda.Umro je 1944.godine u 38. godini života..

Iako je poprilično renovirana i dograđivana kuća, a posebno avlija, u kojoj je rođen i živio Mehmed-efendija Handžić, u sarajevskom naselju Cicin Han, odiše posebnošću i toplinom bosanske kulture življenja oplemenjenom islamskom duhovnošću. Prostrana kaldrmisana avlija uzmirisana miomirisima raznobojnog cvijeća, zaklonjena od vanjskog svijeta zidom i kapijom koja se i dan-danas zatvara mandalom. Ispod kuće je ogromna bašča i imanje. "Nas je bilo devetero djece, šest braće i tri sestre. Mehmed je bio najstariji, a ja najmlađi. Svi smo u ovoj kući rođeni i živjeli''- priča nam Mustafa Handžić, dok nas prima u rodnu kuću velikog alima. Mehmed-efendija rođen je 16. decembra 1906. godine, a iznenada umro 26. jula 1944. godine. Njegov brat Mustafa svog najstarijeg brata pamti više iz onoga što su mu drugi kazivali. "Moja najličnija osjećanja, ona koja me najsnažnije vežu za moga rahmetli brata Mehmeda, po kojima ga ja najviše pamtim jesu sjećanja da me je tjerao da učim. Kao dijete drukčije sam to doživljavao, a sada vidim koji mi je bio prijatelj. I mrtav mi je prijatelj, a, ako Bog da, pored njega ću i u zemlju leći, u greblju na Hambinoj carini. I dan-danas čuvam prostor između njegovog i očevog mezara za sebe."

Najbolji student El-Azhara

Nakon što je završio Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu, Mehmed-efendija je otišao u Kairo i upisao Fakultet islamskih nauka na čuvenom Univerzitetu El-Azhar. Vrlo brzo se istakao i svojim znanjem briljirao među hiljadama studenata iz svih islamskih zemalja. U tom periodu objavio je nekoliko radova na arapskom jeziku koji su štampani u Kairu. Jedan od najvećih vaiza u Egiptu profesor na El-Azharu, Ali Mahfuz, volio je na predavanja sa sobom povesti mladog Handžića. 1930. godine polaže završni ispit na El-Azharu kao najbolji student. Posebno se Handžić-efendija posvetio izučavanju nauke hadisa. Za to je imao odobrenje (idžazetnamu) najvećih učenjaka tog vremena, što je bila rijetkost u Bosni. Vrativši se iz Egipta u Bosnu, Handžić je odmah počeo okupljati ljude oko sebe, prije svega omladinu. Bio je veliki učenjak i vođa.
"Kada se Mehmed vratio sa studija u Egiptu, kao muderiz, zaposlio se u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, kao nastavnik i kao prefekt, danas je to vaspitač. Ubrzo po njegovom dolasku u Gazijinu medresu, tamo je izbio štrajk učenika. Štrajk je bio pokrenut zbog discipline, jer je moj brat htio da se u tu školu vrati i ojača disciplina među učenicima. Po prvi put je ta Medresa počela dobivati udžbenike na bosanskom jeziku, tada su napisani i uvodi u hadisku i tefsirsku nauku. Učenici su se tome obradovali, posebno oni stariji. Ja sam isto bio đak Medrese i završio je. Kad se Mehmed zaposlio bio sam prvi razred. Poslije toga Mehmed je dobio radno mjesto u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, koja je u to vrijeme bila u jednom posve jadnom stanju, zapuštena i od svih napuštena. Nije ni imala bibliotekara, već neke usputne poslužitelje koje, uopće, nije brinulo to što je biblioteka zapuštena, u neredu i što toliko blago propada"- prisjeća se Mustafa Handžić.

Handžić i ''Mladi Muslimani''

U tom periodu osniva se organizacija "Mladi Muslimani". Mustafa nam kaže da Mehmed u njezinom osnivanju nije imao učešća. On je tada, u odnosu na "mladomuslimane", već bio starija generacija, jer su tu organizaciju osnovali uglavnom učenici srednjih škola i pokoji student. Tek koju godinu kasnije, s početka Drugog svjetskog rata, 1941.-1942. godine, da bi se malo usmjerilo djelovanje "Mladih Muslimana", jer je omladina u to doba masovno odlazila u raznorazne vojne formacije, legalne i ilegalne, njemačke, ustaške, organizacija je uključena u El-Hidaju, kao njezina sekcija. Postali su omladinska sekcija El-Hidaje, a predsjednik El-Hidaje je bio Mehmed-efendija. "Sjećam se da je jedno vrijeme predsjednik te gimnazijalske omladine, i to kao nametnut, bio Kasim Dobrača. "Mladi Muslimani" su tek kasnije izašli na glas, kada su se suprotstavili komunistima koje su partizani ustoličili na vlasti, kada su pale prve komunističke žrtve, kada je nastupilo vrijeme komunističkog terora, kada se nije smjelo govoriti o tome ko je bio mladi musliman, kada su krenula masovna hapšenja Bošnjaka, kada se stotine i stotine bošnjačkih mladića našlo u zatvorima, a da nisu ni znali da postoje "Mladi Muslimani", a da i ne spominjem masovna hapšenja onih koji su na bilo koji način imali neki kontakt s tom organizacijom, iako mnogi nisu ni znali šta je program "Mladih Muslimana". A njihov prvobitni program nije bio revolucionaran, više je to bila borba za povratak vjeri, za buđenje u vjerskom smislu omladine koja je očito bila podobro zastranila od vjere, tako je i mladomuslimanska ideja sve više dolazila do izražaja. Naravno, to je štitonošama komunističkog ateističkog bezumlja smetalo, pa su krenuli sa hapšenjima mladomuslimana i njihovih pristalica"- priča Handžić.

Misteriozna smrt

Mladomuslimani su Mehmeda Handžića smatrali svojim vjerskim uzorom i vođom. Nakon što je preselio na Ahiret u časopisu El-Hidaja u broju posvećenom njegovoj smrti, mladomuslimani, između ostalog, pišu: "Želeći da se što bolje i temeljitije upoznamo sa svim disciplinama islamske misli, da što bolje shvatimo nauku islama, zamolili smo da nam on predaje pojedine dijelove islamske nauke. Odmah je pokazao veliku naklonost prema našim željama, a na pitanje kako ćemo mu se odužiti, odgovorio je: 'Učenjem i radom!'...On nam je uvijek i svojim životom i radom pokazivao pravi put za naš uspjeh i tako ''Mladi Muslimani'' s njim gube svog najvećeg čovjeka."
Mehmed ef. Handžić je umro 1944. godine, poslije bezazlene operacije bruha. Nije umro od operacije, već navodno od zgrušavanja krvi, od tromboze, kada mu je ugrušak krvi dospio do srca. A bio se potpuno oporavio od operacije. Mustafa Handžić sjeća se zadnjih dana bratova života: "Na pet-šest minuta prije nego što će umrijeti kod njega je bio jedan od braće i s njim lijepo razgovarao, kao sa potpuno oporavljenim insanom. Samo što je brat izišao od njega, nije ni kući stigao, Mehmed je umro(!?). Bilo je to za cijelu porodicu iznenađenje i žalost. Imao je tek 38 godina života i bio u najboljoj i fizičkoj i umnoj snazi, ali, eto, umro je." Umro je alim u najboljim godinama života a u najtežem periodu kroz koji su prolazili njegovi sunarodnjaci. O pravim razlozima njegove smrti se svašta nagađalo. Niko nikad nije otkrio pravi razlog prerane smrti. Možda odgovor treba tražiti u godini njegova preseljenja na Ahiret. Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo.
Tarih na Mehmedovim nišanima napisao je jedan od njegovih najboljih prijatelja Kasim ef. Dobrača.

Autori:Šaćir Filandra, Kemal Baković i Nusret Hodžić