Koja je zemlja toliko nesretna i nevoljna, a koja opet tako ponosna i samodopadljiva!? Koju zemlju sunce tako nemilosrdno i ustrajno prži, a u kojoj opet ledeni vjetrovi taho olujno puhaju!?

Koja je zemlja tako suha i žedna, a koju, s druge strane, povodnji i bujice toliko rastaču!? Koja je zemlja poput Hercegovine tako posna, škrta i siromašna, a koja opet tako plodna, dobrostiva i blagodarna!?

Za razliku od ravničarskog, dubokog i plodnog tla (podzolasto i antropogeno tlo), hercegovačko je tlo rastresito, porozno i pretežno krševito (karbonatno i crvenično tlo) i odlikuje se siromaštvom humusa. Ali se to siromaštvo nadoknađuje blagotvornim obiljem sunca, pod čijom toplotom čak i iz kamena klija život. Dakako, ako ima dovoljno vode da taj život održava. A ovdje vode nikad nema dovoljno; šuplje tlo i žarko sunce upijaju svaku dragocjenu kap, pa kad bi i svakog dana padala kiša, opet bi je bilo malo. Hercegovci, međutim, manjak vode nadoknađuju viškom privrženosti, pažnje i ljubavi prema svojoj zemlji hraniteljici.

I tako, po načelu: nikad dva dobra sastaviti, oni se varakaju i sa zemljom i sa nebom. A najviše sa samima sobom. Po potrebi uskaču tamo gdje je u određenom trenutku najpotrebnije, zalažući pri tome sve svoje: snagu, pamet, umijeće, a ponekad i život, i to samo zato da bi se održao ovaj mukotrpno stvoreni i zato krhki i osjetljivi lanac opstanka. Kad je tlo sveosve posno i neplodno, oni u vrećama, na traljama ili u sepetima donose zemlju sa nešto izdašnijih mjesta, kad zafali sunca i toplote, prekrivaju zemlju gunjevima, dekama i najlonima; kad ustreba vode, kopaju bunare i čatrnje, burilima i bidonima je donose sa oplićalih rječica ili je kanalima i motorima za navodnjavanje dovode do žedne zemlje.

Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i ljubav - beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u osobenu hercegovačhu životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi pohase i izopače te zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih ljetnih skakavaca.

Izvor texta: Džafer Obradović